jedna poluprazna (možda i više, ali definitivno ne polupuna) flaša votke.
na željezničkoj stanici negdje na balkanu,
gdje na dugom bulevaru godinama poslje nekog rata moja sjećanja
ljube nebo.
ili, možda, u sarajevu,
gdje miljackom plove slova riječi koje postoje samo dok se izgovaraju
šapatom blizine.
ili bilo gdje.
ne sjećam se tačno.
(ili se, možda, samo ne želim sjećati.)
i ja.
i on.
on je nosio tamne oči
najtamnije
ja sam nosio tamnu dušu
najtamniju
nosili smo
i sve riječi ćutanja
duboko u sebi,
duboko kao pakao na kraju naših uspomena.
a tko bi i pričao, govorio bilo šta, i zašto, kada su riječi sahranjene toliko duboko u nekom tako zaključanom sjećanju, da se i ne pominje više?
zato se gledaš u oči (ako ih imaš), i kroz oči u dušu (ako je imaš), i vodiš ljubav, nježnom grubošću (ili grubom nježnošću), žestoko, požudno, gramzivo.
jer znaš, da je prvi i posljednji put.
na kraju smo, ipak, progovorili.
zaboravljam, kaže on.
zaboravljam, kažem ja.
zaboravljam nešto što je nekada bilo, a sada ne postoji više, promrmlja on.
zaboravljam nešto što možda nikad i nije postojalo, promrmljam ja.
da li se istinska ljubav može pretvoriti u mržnju, upita on.
da li se istinska ljubav može pretvoriti u bilo šta, upitam ja.
imaš dušu prokletnika, znaš, odvrati on.
nakon duge stanke.
znam, odvratim ja.
muškarci i gradovi su, možda, drugi, ali rečenice su iste. kao i ja.
ustajemo,
i odlazimo dalje,
u gluvu tišinu još jednog gluvog dana.
i ne pitajući za ime.
© Aleks 2026
datum objave: 7. 5. 2026
