s tobom
čekaš me vani.
naizgled napušteno dvorište
kao mala čarolija usred uzavrelog grada,
kroz koju padam,
ujedno sporo i brzo,
u odsjaj sunca na jezeru tvojih oči.
živiš
na katu kuće raseljenih snova,
sasvim blizu.
idemo pješice.
uz put razgovaramo... tako, usputno, možda...
a možda i ne.
ti pričaš blago i s puno čežnje,
moj glas je dalek i sjetan, vjetar
potonulog juga.
zvukovi se prepliću
kao blistave kapi rose na lišću na kraju ljeta,
već zaražene
prvim zracima zime.
iza beskrajnih stepenica,
osmjeh tvog stana.
jedemo trešnje.
za sebe biram crne...
potamnjelo voće za jednu pougljenu dušu.
gledamo se i ti mi se smiješiš,
kao da znaš.
možda i znaš,
možda si anđeo,
koji je spao sa neba da me zagrli
ljepotom jednog ukradenog dana
i noći
(da, već sam odlučio... prespavat ću).
poslije… poslije vodimo ljubav.
tako ti kažeš.
riječi mirišu na jastuk od jesenje svile,
jer mi se u njima čini,
da nas ima više od dvojice.
ali... tko zna kakvu prtljagu ti
nosiš kroz život.
ja znam da sam sam.
hoću da budeš grub, da me povrijediš...
jer je (i) ovaj grad pun
neke polupoznate boli...
ali ti si nježan i pažljiv.
poljupci,
žuti leptiri s ukusom šumskog meda,
miluju moje požudno tijelo,
da pripitome
sve one divlje izgladnjele zvijeri u meni,
koje mi kidaju dušu,
i onda je jezik pokreta samo zov
daleke pjesme,
pomalo tužne
poslije svršetka.
spavamo zajedno,
priljubljeni jedno uz drugo.
kroz otvoreni prozor,
na zalutalim valovima mora
iza svjetla grada,
na uplašenog dječaka, napuštenog,
u krevetu sjećanja,
ove noći
ne vreba
smrt.
ujutro
vodimo ljubav,
možda posljednji put.
kad te probudim, promrmljaš,
nestašan si...
i tvoje su oči dva zlatna mjeseca
na veselom nebu.
tada
se pomalo već znamo...
ali neke zaključane tajne
ne mogu se pokloniti
nikome,
nikada,
možda.
na rastanku ne govoriš ništa.
tvoje oči...
pomalo gube sjaj,
kao da sam i ja bio nešto
u poklonu zrnca vrijemena
u pješčanom satu naših života
i možda zbog toga na odlasku samo još više
mrzim
sebe.
© Aleks 2012
Datum objave: 20. 7. 2012
9 comments:
kritičen?
zaradi trivrstičnic(e) misliš? (sem šel prav nazaj pogledat, kaj je bilo tistega dne). ja... včasih pa res. pomoje z razlogom.
tvojim riječima: sjetno i s puno čežnje... bravo :)
hej... drži se
lp, bralec
Držim pesti; čimprej okrevaj in se vrni!
Saj se boš vrnil, kajne?
-@ anonymous, puno ti hvala
-@ bralec, hvala za dobre misli!
-@ Professor, tudi tebi hvala!
-@ Dorian: jz se vrnem vedno
Vidim, da si se vrnil in upam, da je vse ok.
Pesmi pa ..., ja za dušo!
Thanks!
©tjaž
še malo (ne več strogega) počivanja doma, pa grem zopet delat. komaj že čakam!
hvala tudi tebi.
Post a Comment